BORIS LEINER - SKULPTURE S IZLOŽBE

• POJEDINAČNA DJELA SE PRODAJU NEPOSREDNOM POGODBOM S UMJETNIKOM ODNOSNO AGENTOM (NARUDŽBOM)
  
  
  Biografija BORIS LEINER , glazbenik i kipar
  1957. rođen u Čakovcu
  1972. osnovao prvi bend VIS Kanibali u Čakovcu
  1979. bio član Azre (Sindikat) i Haustora (Nagradni bataljon)
  1980. – 1986. studirao kiparstvo na ALU u Zagrebu i Utrechtu
  1987. svirao u Vješticama
  1989. s balerinom Ljiljanom Zagorac radi projekt ‘Ples i skulptura’
  1990. otišao u Prag, Kopenhagen i Berlin gdje je svirao u grupama Long Sister Hope i Freedom Lovers s kojima je snimio dva LP-a
  1998. osnovao likovno-glazbenu koloniju Likovni orkestar
  1999. skupna izložba ‘Idi za srcem’ Likovnog orkestra u ZKM u
  2007.SAMOSTALNA IZLOŽBA U ČAKOVCU
  2008.samostalne izložbe u .VARAŽDINU ,PULI … ZAGREBU………….
  piše: Marijan GRAKALIĆ
  
  Motto: Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš
  
  
  Skulpture Borisa Leinera svojim nepatvorenim šarmom izravno upućuje ka dobrodošloj i izvornoj lakoći izražavanja umjetničke zbilje što nadrasta tek puku maniru vještine pa se u njima kroz prijelom stvarnog i nestvarnog pronalazi čitav jedan kozmos razlomaka baštinjene i stvorene osjećajnosti koja odiše autentičnom osobnošću ovog zagrebačkog gornjogradskog umjetnika također i samog sudbinski prelomljenog u fenomenu moderne ikonografije naše popularne kulture. Iako se medijski u široj javnosti sam umjetnik ponajprije predstavlja likom legendarnog bubnjara kultnog benda novog vala – Azre, Leiner sada ponovo svojim rukama ali ovaj puta ostavljajući palice udaraljki ’‘pokazuje što zna’’, odnosno kroz svoj kiparski rad provlači svu neprebolnost onog čuvenog fantoma slobode koji odavno zrije u duhu čitave naše generacije. Tako se poetičnost čitavog jednog generacijskog i bitno umjetničkog fenomena ovdje ogleda ne samu u rukama koje bubnjaju ili modeliraju, već najprije u onima koje su u stanju lakoćom zagrliti sve te forme i predstave otrgnute podjednako od jave i snova i smještene u likove strepnje ili htijenja koji sada stoje poredani ističući razmeđe između pritajene ironije i tragično nemilosrdne realnosti tako da time ponekad posve nestvaran dojam skulptura blista u sjaju paradoksalno uvjerljive upečatljivosti. Umjetnik time ne samo podsjeća na to kako nam u životu svakodnevno ponajviše nedostaju ona olakšanja koju imaju snovi odmaknuti od zbilje nego nas istodobno upućuje na promijene koje obaraju svaku iluziju o tome da je moguće zanemariti sve te surove istine koje nas u životu svakodnevno dotiču. Ponajprije se to očituje u djelu ’‘Ugašeni šampion’’ koje simbolički apostrofira cijelu jednu kompoziciju izmjene praznine i njenog okvira (točka svijeta) na kojem umoran i izlizan, podbočen na desnu ruku sjedi lik koji predstavlja svu opterećenost bremenom beznađa. Neodoljivo se ovdje asocirajući na sudbinu onog kultnog ’‘Fantoma slobode’’ iz osamdesetih, pa Leiner šokira iskrenošću i neposrednošću kojom ukazuje na potrošenost i klonulost onih ovdje i sada umrtvljenih sila mladosti i snage izgubljenih i propalih u prazninama proteklih vremenskih ciklusa. U istoj perspektivi nalazi se i njegova predstava ‘skulpture ‘Jalove plesačice’’ izvedena u bronci, sa ogromnom prazninom na gotovo kozmički pretpostavljenom ’‘pupku svijeta’’ koja takva sada otvara sve sumnje i upite glede slutnji o mogućnosti da se ponovi ili aktualizira ona nekad i prije naslućena preporođenost u kojoj kozmička igra plesačice dolazi do svog neminovnog oplođenja. Kao primjer onoga što se uočava nakon ove dvije neprebolne i potresne kiparske kompozicije, ističe se kao izuzetno svjedočanstvo statua ’‘Omladinka s mobitelom’’ u aluminiju koja kako razvedenom formom tako i detaljima dočarava čitav jedan kibernetski svemir, ukazujući na osjećanje fantastične sadašnjosti kao na iznenadnu zgranutost autora onim ljudskim vrlinama i svojstvima koja su ostala pohranjena negdje drugdje, u nekoj prošloj ali čovjeku bližoj i neposrednijoj bliskosti. Posebno se Boris Lenier ističe kao rijetko dobar portretist, a to se očituje u njegovim bistama Johnnyija Štulića, Arsena Dedića, Boška Petrovića, a možda i ponajviše ta gotovo superiorna izražajnost i plastičnost među suvremenim kiparima dolazi na vidjelo u liku nepoznatog mladića lijevanog u gipsu i patiniranog u sviju boju. U svakom je slučaju kiparski rad Borisa Leniera ustvari posve intiman i osobit, ujedno je i potvrda one talentirane svestranosti koja ide u prilog umjetničkoj univerzalnosti pa makar se nazivala i fantomom slobode.
  
  www.mojzagreb.info
  Razgovarao: Marijan Grakalić
  
  Kada me svojedobno moj friend Boris Lener pozvao u ”Sax” na uvodni koncert novog nosača zvuka kojeg su složili on i Mišo Hrnjak prvo sam se zaprepastio. Potom se pojavila bojazan kako ritam sekcija legendarne ”Azre” možda i nije to, no dobra svirka i luda noć posve su otklonile sumnje. Iako je Mišo ličio na neku svetu sliku s raspuštenom sijedom kosom kaj je sezala sve do guzice, a Leiner u bijelom sakou ličio na bubnjara koji svira u bendu koji prati vječnog Frenkija Sinatru, ova dvojica veterana naše umjetničke scene pokazala su da i dalje stvaraju moćan zvuk. Dok je tako, unatoč slobodnom kapitalizmu, prostim grafitima i poskupljenju svega osim pameti i ljepote, rock n roll ne bu propal.
  
  Izdanje tvojeg i Hrnjakovog glazbenog uratka „Viša sila“ pravo bilo je prošle godine osvježenje na hrvatskoj glazbenoj sceni, čudo pozitivne energije kakvu dugo nismo čuli?
  
  Leiner: Ah, thanks, stari moj. Je! To je i moje skromno mišljenje. Naime, kad smo se Mišo i ja ponovo sreli nakon oho-ho godina, u nama se naglo probudio entuzijazam, kreativni žar i volja za sviranjem i snimanjem. Kao što se može čuti to je rezultiralo kvalitetnim i zrelim albumom. On je stilski raznovrstan ali organski povezanim muziciranjem. Posebno bih istaknuo našeg gitaristu, Miljana Bakića koji je svojim praskavim gitarama i virtuoznim sviranjem energizirao pjesme na ”Višoj sili”. Ha, ha! Snimalo se opušteno i u veselom ozračju. Bez grčenja i nervoze koja inače često prati takve projekte, naravno, i to zahvaljujući mladim ton majstorima Surki i Leu. Pobijedili su svojom ležernošću. Hvala im.
  
  Ritam sekcija legendarne ”Azre”, Boris Leiner i Mišo Hrnjak, tako sada nakon punih 28 godina pauze od albuma ”Filigranski pločnici” ponovno zajedno svira. Možemo li se nadati čudu?
  
  Leiner: Ako misliš na povratak Jonnyija i okupljanje ”Azre” to ipak, zaboravi. Huh! Ne znam. Možda u nekoj budućoj inkarnaciji. No, Mišo i ja smo na istoj valnoj dužini, i sve dok nas to veseli i dok uživamo u kreiranju glazbe sa vrsnim glazbenicima Rock n roll nebu propal. Ha, ha!
  
  Nedavno si izjavio da je ”Johnny bio prejak autor, pa ste vas dvojica tek sada došli do izražaja”. No činjenica je kako je ”Azra” ipak nezamisliva i bez vas dvojice što se potvrđuje i njenom glazbom. ako ti danas djeluju ta vremena?
  
  Leiner: Azra je neponovljivi glazbeni fenomen. To je bio bend više ljudi okupljenih oko Jonnyijeve ideje. Iz onog komunističkog “mraka” Azra i danas sjaji neprolaznim sjajem.. Buntovni Jonny je bio svojevrsni poetski glasnogovornik naše generacije i cijelog tog prošlog urbanog Zagreba. Njegovi stihovi opipljivo iskreno opisuju Zagreb kojeg smo svi voljeli, u kojem smo živjeli i koji se odavno promijenio. Svega toga više nema, i mi idemo hrabro naprijed. Nazad se i onako ne može, to bi bili ”koraci u tami”.
  
  Za razliku od Johnnyija koji smatra sevdah autentičnim zvukom ovih prostora, ti si se opredijelio za ne manje autentične ali sigurno ne tako rasprostranjene međimurske popijevke. No tvoja obrada je energična i gotovo rokerska.
  
  Leiner: Ma ja vidim kako je tradicionalna etno glazba ustvari nepresušni izvor i izazov glazbenicima. Te su pjesme kao brušeni dijamanti dorađivane među nepreglednim generacijama u narodu. Mišo i ja vučemo Međimurske korijene pa je logično oslanjanje baš na tu narodnu baštinu. Na albumu smo uz 8 autorskih pjesama obradili 4 tradicionalne .pjesme. Od toga su i tri plesna kola. Za to je ponajviše zaslužan moj prijatelj, Čakovčanec, Josip Dodlek. On ih je žestoko i fino aranžirao u pravom rock-stilu.
  
  Johnny je nedavno izjavio kako je onomad osamdesetih svirao svoje pjesme između ostalih i zato što po njemu narodna muzika tada nikog nije zanimala. Tvoj i Hrnjakof povratak ovdje u narodni melos na neki način možda svjedoči da se i ukus publike i mjera vremena bitno promijenila. što ti misliš o tome?
  
  Leiner: To je ustvari, djelomično točno. U ono doba tradicionalna muzika nije zanimala tek manji dio urbane mladeži, dok je masovno bila prisutna i prodavana u obliku surogata poznatog pod nazivom novokomponirana narodna muzika. Sigurno se toga sjećaš. Tko ne bi?. No ,krajem 80-tih godina sa općom globalizacijom na Evropskoj pa i svjetskoj glazbenoj sceni javlja se World Music koji spaja tradicijsku glazbu sa modernom. Nositelj te fuzije je poznati Peter Gabrijel. Danas imamo bezbroj inačica i pod žanrova tog spajanja. I kod nas ima sastava koji inkorporiraju autorski identitet u arhaičnu glazbu. Od Leba i soli, Azre preko Vještica, Šo Mazgoona, pa do današnjih Afiona ili Cinkuša.
  
  Jurij Novoselić iz ”Psihomodo Popa” na ovom novom albumu ”Viša sila” potpisan je kao autor ili aranžer većine pjesama. Je li to i njegov glazbeni ukus ili je prevagnula činjenica druženja i susjedovanja na Gornjem gradu?
  
  Leiner: Ma on je posve izuzetan lik. Juru znam još iz vremena Novog vala. Zajedno smo svirali u predstavama Kugla glumišta. Surađivali smo sve ove godine u raznim bendovima, kao što su: Haustor, Naturalna mistika , Vještice, Darko Rundek, Šo Mazgoon. Posebno cijenim njegovu muzikalnost i duhovitost koja se izražava u stvaranju pjesama i aranžiranju. Novoselići su, osim toga, svi redom talentirani glazbenici. Jurin sin Janko skladao je i odsvirao pjesmu ”Mađarska”, dok je pak Sergej Novoselić svirao violinu u pjesmi ”Viša sila”. Je, tak je to na Gornjem gradu, ha, ha!
  
  Kao aranžer na novom se albumu pojavljuje i Arsen Dedić, Saher iz ”Vještica” također, a i Rundek u jednoj numeri pjeva prateći vokal.
  
  Leiner: Dragog gospona Arsena Dedića poštujem kao čovjeka i kao kantautora. Na moju molbu napisao je pjesmu za mene. Jednom me prilikom nazval vidno uzrujan, jer su na nekoj ozbiljnoj TV spomenuli dva najveća međimurska glazbenika. Naime, ozbiljnog kompozitora Josipa Štolcera Slavenskog i zamisli, moju malenkost. Grmio je kroz smijeh da on to mora prijaviti nadležnoj instituciji, da će on zauvijek iseliti iz takve zemlje poremećenih vrijednosti – ha, ha! Ma car, je kažem ti. Ostali živahni veterani novoga vala kao kaj su Sacher, Max, Rundek, Gulić, Pavlica i Sandro ponajprije moji su prijatelji i vrsni glazbenici. Tak su se našli ponukanim i dragovoljno se odazvali na suradnju. Ha, ha! Niš ih nisam moral silit. Majke mu. Tu bi izdvojio originalnog Sašu Sachera, i koji je ovdje za mene skladao pjesmu ”Curica”, a poslije i onu divnu pjesmu ”Mornar koji je iznevjerio more”.
  
  Kako si zadovoljan odjekom albuma ”Viša sila” u medijima i kod publike.
  
  Leiner: Mediji su prenatrpani našim otužnim političarima i kojekakvim šund pjesmama koje kvare našu djecu. Ne očekujemo ništa više od mogućeg- malo medijskog svjetla i snagu poruke. Snimili smo i tri video broja za pjesme: ”Vrela” gdje redatelj spota je Gonzo, ”Ftiček veli” gdje sam ja redatelj , i ”Dorica” koju je režirao Mihael Vidas. Ovi spotovi mogu se pogledati na You tube. Neako ispada da je koncert mjesto gdje se publikom ne može manipulirati za razliku od drugih pozicija. Kažem to zato što publika zna osjetiti i nagraditi iskrenost.
  
  Da li ćeš i ti napisati kakvu knjigu, možda prevesti Platona ili Homera, recimo na Međimurski. Vidim da je Štulić to učinio tako da je to preveo i napisao na neki nemogući jezik, mješavinu, koju se u medijima čak naziva ”johnnyijev jezik”?
  
  Lenier: Ha, ha! Ma danas svatko piše knjige, pa zašto ne bi i ja? Ipak ne, fala. Za takvo što nisam sposoban. Nisam upoznat sa Johnnyijevim književnim opusom, ali iskreno vjerujem da je zanimljiv pisac kao što je bio genijalan glazbenik..
  
  Poznat si kao zanimljiv, svjež i originalan kipar. Posljednjih godina bilo je više izložbi za redom. Od kuda ti inspiracija za te radove, uglavnom su u bronci i predstavljaju nesvakidašnji doživljaj kada ih čovjek gleda.
  
  Leiner: Ah, ta današnja umjetnost – kaj da velim? Izgleda kao da su se muze razbježale vrišteći. Ha, ha! U ime napretka umjetnost se srozala na osjetilnu zabavu. U konzumentskom svijetu ona je potrošna roba. Da živi sada, Michelangelo bi za Amerikance klesao ne jednu nego 100 Pieta, ne jednog nego 50 Davida dvostruko većih od originala, a Leonardo da Vinci bi za naftne Šeike slikao 100 Mona Liza sa povezom. Otužno uistinu. A ja ti se u tu modernu umjetnost ne razumijem. Držim se klasične stilizirane figuracije, manje sam podložan konceptualnim tendencijama. Zanima me čovjek i njegovih 1000 lica, žena i njenih 1000 sisa i guzica. U glini gnjetem ljudske strasti i pohlepu, otkopavam strahove i ljubavi. U mojoj bronci se iskri sam žar života. Bar ja to tako doživljavam. Duboko i iskreno, gene.
  
  Na kraju što bi poručio našoj generaciji a i šire, a što te nisam pitao?
  
  Leiner: Ovak! Ljudi moji, ako se koprcate u valovima života, zabrinuti za nabavku hrane, plaćanje stana i otplatu kredita, onda poslušajte ”Višu silu”, jer nakon više preslušavanja izaziva simptome sreće i blaženstva, ha, ha! Uz to, zbog predostrožnosti i nacionalnog pijeteta uputio bi mile pozdrave mladim Hrvaticama i upozorio ih na dolazak smaka svijeta po mayanskom kalenaru vrlo skoro. Dakle, Zaljubite se i ljubite prije nego svi skupa nestanemo u sajber spejsu. Jebi ga!
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Biografija BORIS LEINER , glazbenik i kipar
  1957. rođen u Čakovcu
  1972. osnovao prvi bend VIS Kanibali u Čakovcu
  1979. bio član Azre (Sindikat) i Haustora (Nagradni bataljon)
  1980. – 1986. studirao kiparstvo na ALU u Zagrebu i Utrechtu
  1987. svirao u Vješticama
  1989. s balerinom Ljiljanom Zagorac radi projekt ‘Ples i skulptura’
  1990. otišao u Prag, Kopenhagen i Berlin gdje je svirao u grupama Long Sister Hope i Freedom Lovers s kojima je snimio dva LP-a
  1998. osnovao likovno-glazbenu koloniju Likovni orkestar
  1999. skupna izložba ‘Idi za srcem’ Likovnog orkestra u ZKM u
  2007.SAMOSTALNA IZLOŽBA U ČAKOVCU
  2008.samostalne izložbe u .VARAŽDINU ,PULI … ZAGREBU………….
  
  piše: Marijan GRAKALIĆ
  
  Motto: Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš
  
  
  Skulpture Borisa Leinera svojim nepatvorenim šarmom izravno upućuje ka dobrodošloj i izvornoj lakoći izražavanja umjetničke zbilje što nadrasta tek puku maniru vještine pa se u njima kroz prijelom stvarnog i nestvarnog pronalazi čitav jedan kozmos razlomaka baštinjene i stvorene osjećajnosti koja odiše autentičnom osobnošću ovog zagrebačkog gornjogradskog umjetnika također i samog sudbinski prelomljenog u fenomenu moderne ikonografije naše popularne kulture. Iako se medijski u široj javnosti sam umjetnik ponajprije predstavlja likom legendarnog bubnjara kultnog benda novog vala – Azre, Leiner sada ponovo svojim rukama ali ovaj puta ostavljajući palice udaraljki ’‘pokazuje što zna’’, odnosno kroz svoj kiparski rad provlači svu neprebolnost onog čuvenog fantoma slobode koji odavno zrije u duhu čitave naše generacije. Tako se poetičnost čitavog jednog generacijskog i bitno umjetničkog fenomena ovdje ogleda ne samu u rukama koje bubnjaju ili modeliraju, već najprije u onima koje su u stanju lakoćom zagrliti sve te forme i predstave otrgnute podjednako od jave i snova i smještene u likove strepnje ili htijenja koji sada stoje poredani ističući razmeđe između pritajene ironije i tragično nemilosrdne realnosti tako da time ponekad posve nestvaran dojam skulptura blista u sjaju paradoksalno uvjerljive upečatljivosti. Umjetnik time ne samo podsjeća na to kako nam u životu svakodnevno ponajviše nedostaju ona olakšanja koju imaju snovi odmaknuti od zbilje nego nas istodobno upućuje na promijene koje obaraju svaku iluziju o tome da je moguće zanemariti sve te surove istine koje nas u životu svakodnevno dotiču. Ponajprije se to očituje u djelu ’‘Ugašeni šampion’’ koje simbolički apostrofira cijelu jednu kompoziciju izmjene praznine i njenog okvira (točka svijeta) na kojem umoran i izlizan, podbočen na desnu ruku sjedi lik koji predstavlja svu opterećenost bremenom beznađa. Neodoljivo se ovdje asocirajući na sudbinu onog kultnog ’‘Fantoma slobode’’ iz osamdesetih, pa Leiner šokira iskrenošću i neposrednošću kojom ukazuje na potrošenost i klonulost onih ovdje i sada umrtvljenih sila mladosti i snage izgubljenih i propalih u prazninama proteklih vremenskih ciklusa. U istoj perspektivi nalazi se i njegova predstava ‘skulpture ‘Jalove plesačice’’ izvedena u bronci, sa ogromnom prazninom na gotovo kozmički pretpostavljenom ’‘pupku svijeta’’ koja takva sada otvara sve sumnje i upite glede slutnji o mogućnosti da se ponovi ili aktualizira ona nekad i prije naslućena preporođenost u kojoj kozmička igra plesačice dolazi do svog neminovnog oplođenja. Kao primjer onoga što se uočava nakon ove dvije neprebolne i potresne kiparske kompozicije, ističe se kao izuzetno svjedočanstvo statua ’‘Omladinka s mobitelom’’ u aluminiju koja kako razvedenom formom tako i detaljima dočarava čitav jedan kibernetski svemir, ukazujući na osjećanje fantastične sadašnjosti kao na iznenadnu zgranutost autora onim ljudskim vrlinama i svojstvima koja su ostala pohranjena negdje drugdje, u nekoj prošloj ali čovjeku bližoj i neposrednijoj bliskosti. Posebno se Boris Lenier ističe kao rijetko dobar portretist, a to se očituje u njegovim bistama Johnnyija Štulića, Arsena Dedića, Boška Petrovića, a možda i ponajviše ta gotovo superiorna izražajnost i plastičnost među suvremenim kiparima dolazi na vidjelo u liku nepoznatog mladića lijevanog u gipsu i patiniranog u sviju boju. U svakom je slučaju kiparski rad Borisa Leniera ustvari posve intiman i osobit, ujedno je i potvrda one talentirane svestranosti koja ide u prilog umjetničkoj univerzalnosti pa makar se nazivala i fantomom slobode.
  
  izvor www.mojzagreb.info
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Biografija BORIS LEINER , glazbenik i kipar
  1957. rođen u Čakovcu
  1972. osnovao prvi bend VIS Kanibali u Čakovcu
  1979. bio član Azre (Sindikat) i Haustora (Nagradni bataljon)
  1980. – 1986. studirao kiparstvo na ALU u Zagrebu i Utrechtu
  1987. svirao u Vješticama
  1989. s balerinom Ljiljanom Zagorac radi projekt ‘Ples i skulptura’
  1990. otišao u Prag, Kopenhagen i Berlin gdje je svirao u grupama Long Sister Hope i Freedom Lovers s kojima je snimio dva LP-a
  1998. osnovao likovno-glazbenu koloniju Likovni orkestar
  1999. skupna izložba ‘Idi za srcem’ Likovnog orkestra u ZKM u
  2007.SAMOSTALNA IZLOŽBA U ČAKOVCU
  2008.samostalne izložbe u .VARAŽDINU ,PULI … ZAGREBU………….
  2010 .snima album sa Mišom Hrnjakom
  Boris Leiner- kratka biografija
  
  
  Boris Leiner poznat kao bubnjar koji je svirao i svira u mnogim sastavima iz Hrvatske (Haustor, Azra, Vještice, itd.). Pored muzike bavi se i kiparstvom.
  
  Boris Leiner je rođen u Čakovcu. Bubnjeve svira od svoje petnaeste godine. Po dolasku u Zagreb na studije, upoznaje Branimira Štulića koji je 1978. odnovao Azru. Leiner se priključuje Azri 1979. godine, nakon čega slijedi zlatno razdoblje benda. U to vrijeme je svirao i u Haustoru. 1983. godine je osnovao rege bend Naturalna mistika. Iste 1983. godine je s Džonijem krenuo put Holandije. Tamo je napravio Štulićev portret. Kasnije je u svom zagrebačkom ateljeu napravio Džonijevu bistu. Nakon izlaska albuma “Krivo srastanje”, i pokušaja neuspelog izlaska u Evropu. Poslije koncerta u zagrebačkom Domu sportova 1987. na kojem je snimljena “Zadovoljština” Boris Leiner napušta Azru. Od 1987. godine zajedno sa Maksom Juričićem i Srđanom Saherom svira u grupi Vještice.
  
  1990. odlazi solo s bubnjevima u Prag, a nakon toga u Kopenhagen i Berlin. Svira u nekoliko belgijskih i danskih grupa. U Evropi snima dva albuma s sastavima “Freedom Lovers” i “Love Sister Hope”. 1992. Leiner u Berlinu organizira manifestaciju “Rock Against The War” (Rockom protivu rata), s podnaslovom “Tko to tamo peva?”, na koju su bile pozvane najbolje rock grupe iz svih republika bivše Jugoslavije. Održana su dva koncerta u Pragu i jedan u Berlinu. Na koncertima nastupaju EKV, Vještice, Električni orgazam, Partibrejkersi i Ritmutituki, dok su LET 3 i Zabranjeno pušenje svoj nastup otkazali. Koncerti su bili aspješni. Prenosio ih je MTV, a u Zagrebu OTV.
  
  Od sredine 1990-ih je aktivan u mnogim hrvatskim bendovima. Sa Darkom Rundekom snima dva albuma. 2000. godine objavljuje svoj album “Bioritam” i postaje član “Diva-Dodola Folk Orkestra”.
  
  20. oktobra 2001. je svirao u beogradskom KST-u na koncertu pod nazivom Pozdrav Azri. 3. novembra 2002. u zagrebačkoj Tvornici je održan koncert “Tribute to Azra” pod nezvaničnim nazivom “Džoni, vrati se” na kojem je Leiner izložio bistu Džonija Štulića. Navodno je Štulić to prokomentirao: “Leiner je taj koji je postavio onu bistu na pozornicu, jer bi on i htio da budem mrtav.” A Leiner je na to odgovorio: “Mi radimo kult njegove ličnosti, a ne želimo ga pokopati”.
  Naravno to nije bitno i postaje bespredmetno ako se gleda iz perspektive da je umjetnost ta i umjetnik taj koji određuje kad ,koga,čega ,što će izabrati za izradu skulptura. Zapravo je interesantno da Leiner izrađuje skulpture i portrete živih i živućih ,te na taj način sada i tu pokazuje poštovanje prema njima i životu općenito!
  *PROVJERENO
  Što se tiče čudnih napisa,izjava i raznoraznih neprovjerenih informacija vezano uz Branimira Štulića na ovom mjestu dajem informaciju o rodoslovnom stablu Branimira. Zapravo zamoljen sam od gospodina koji je rođak Branimira da radi raznoraznih bezveznih napisa ovdje objavim njegovo rodoslovno stablo koje se može provjeriti u matičnom ili župnom uredu u NINU. Zamolio bih Branimira ako ovo kojim slučajem pročita da mi se javi pa da ispravimo ako je nešto pogrešno .
  Otac Branimira Štulića je Ivan Štulić rođen u NINU (kraj Zadra) kao Ivan Stulić sin Franje Stulića .Prezime Stulić Branimirov otac Ivan je zamjenio u Štulić.U Ninu inače postoji i prezime Štulić a najpoznatiji s tim prezimenom bio je Branko Štulić -narodni heroj. Bivša ciglana u Ninu nosila je njegovo ime.
  *Nedvojbeno je da je Branimir Štulić potekao iz obitelji Stulić. *
  Ponovno bih Zamolio Branimira ako ovo kojim slučajem pročita da mi se javi pa da ispravimo ako je nešto pogrešno .
  Što se tiče imena Branimir , poznato je iz povijesti da je Branimir bio hrvatski knez od 879 -892 godine,kojemu je i podignut spomenik u gradu Ninu……

Kontakt agent